Mark Probert

ANNIE: Dobar dan, ovo je nedjelja, 8. rujan, 1968. Mi smo kod kuće gospodina i gospođe Morgan Harrison, u Kaliforniji, predavanje kroz duboki trans Marka Proberta i članovi Inner Circle - Učitelji Svjetlosti.

Nastavak II. dio
GRUPA: Mark Dobrodošao natrag!

GOVOR: Natrag u meso, ništa za to! Hvala vam, gospodine....
Pr. LUNTZ: Kako da se najavim! Ja sam profesor Alfred Luntz.

GRUPA: Dobro veče, profesore!

Pr.L.: Hvala vam, gospodo. Ima dosta vremena od kada nisam bio u vašem domu, gospodine.

HARRY: Da. Dobro došli ponovo!

Pr.L.: Hvala najljepša. Vrlo vam je lijepo ovdje.

HARRY: Nekada ste bili u tijelesnoj formi?

Pr.L.: Da, u tjelesnom obliku. Bio sam ranije, jednom, kao bivši svećenik, u visokoj Biskupskoj crkvi u Engleskoj. Mislio sam, kada sam došao ovamo, da ću brzo poletjeti natrag u moj ovratnik. Ali onda mi je palo na pamet, da bi bilo bolje da se jednostavno okrenem i to sam upravo učinio, ali ne odmah. Zadržao sam se kao kler, u umu, u mome mentalnom tijelu oko pet godina. (Kler je jedan od naziva za sveštenstvo. Uglavnom se koristi u Rimo-katoličkoj crkvi, dok je u pravoslavnoj, odgovarajući termin „klir“) U tom stanju svijesti, nisam znao što se dogodilo samnom, jer se nisam našao u kršćanskim nebesima i ako sam sebi to obećao, a takođe to isto sam obećao i drugim ljudima iz moje župe.

Ali ima jedna stvar koja me čini vrlo sretnim, nisam ni u paklu, a to je divno, osim što sam bio u paklu mog bivšeg vjerovanja. Nisam mogao zamisliti, niti stvoriti sliku, kako bi to nebo trebalo da izgleda. Proveo sam neko vrijeme gledajući po cijeloj Engleskoj, a zatim sve više u Njemačkoj. To pokazuje kako možemo biti glupi, kako možemo živjeti u zabludama onoga, misleći da je to istina. Vi ste ovdje, ovaj koncept učenja nazvali terapija pozitivnog mišljenja, on će vam poslužiti dobro, ne samo ovdje, nego u daljnjim mogućnostima pronalaska sebe. Ja sam dolazio kroz Marka češće, u posljednje vrijeme, jer neću imati previše vremena da dolazim, ponovno ću se roditi i JA se nadam da ću zadržati neke memorije o stvarima, koje sam naučio kada sam došao ovdje, nadam se da ću biti sam svoj arhitekt. Ja sam u povratku odlučio izostati iz svećenstva, jer ima dosta toga. (Rukom uzima Markov srebrni simbol Anhk)

ANHK, lijep simbol, ali to je samo simbol. Što to znači za vas, ili Marka? Onda je to bilo nešto sasvim drugo, kod starih Egipćana. Oni su često, u hramovima, nosili ove simbole, pri njihovim ritualima - to im je bilo jamstvo da čovjek ne može umrijeti, jer je kontinuiran, jer je kreator. Mnogi ljudi ne žele prihvatiti misao da su kreatori, čini im se da je to previše, i stoga se poučavaju da im je to previše, da netko drugi čini za njih, da sve što ih ovdje čeka je napravio Bog napravio i gurnuo ih u ovu fizičku tvar. Ja sam preminuo 1893 u 81 godini i nikad nisam bio bolestan, ni dana, u mom životu. Otišao sam u mirovinu, u tom vremenu i ispijajući čaj napustio fizički svijet.

HARRY: Kakvo tijelo.

Pr.L: Bojim se da nije tako. Tako sam otišao u moj krevet i sljedeća stvar koju znam je, da sam stajao u podnožju mog kreveta sa svojom ženom, moje dvije kćeri i obiteljskim liječnikom. Mislim da su neki od vas čuli ovu priču i prije, ali za one koji nisu, volim pričati o mom post-mortem stanju. Jednog dana i ti ćeš  imati iskustvo odlaska na svoj sprovod, to je divno iskustvo, i ako možda ne vjeruješ da je tijelo, u kome si, samo kaput koji ti služi u ovoj stvarnosti.

ANNIE: Što je još?

Pr. L.: Tijelo! To je pitanje koje će se ponavljati ponovo i ponovo - nije da o tome nije mnogo rečeno, iz te mreže se ne možete lako osloboditi, možete se gurati okolo ali vi nemate drugog života, gdje možete izgubiti ovo tijelo. To tijelo ne može biti izgubljeno u zakonima prirode, jer ono pripada ovdje. Sada, moj kolega, Yada je rekao, i ja sam vrlo voljan to prihvatiti ono što on kaže, jer je to tako, da je njegovo fizičko tijelo nestalo sa njim. Ne, on ga nije uzeo, onakvo kakvo je bilo, on ga je smanjio na čistu energiju ili čisto mišljenje, što je ono sada zaista, čista misao.

HARRY: Drugim riječima, ne postoji ništa na ovom svijetu, osim misli?

Pr. L.: To si u pravu, gospodine.

HARRY: To je zato jer još koristimo termine i pojmove.

P: Što je važnije, misao ili osjećaj?

Pr. L: Moj kolega, Yada, kaže osjećaj je važniji od misli. Kada živite u vašim osjećajima, imate bolji ukus za život. U mislima, imate običaj stvaranja neukusnih stvari, ali vi se ne trebate nositi s time, sa onime što je bilo i razmišljati o tome. Sumnjam da ste u suštini shvatili svemir, jer ono što pozivate mislima, to bi odbacili, i pozivali bi osjećanjima. Dakle svaka stvar, svaki pojedinac je zapravo koncept, simbol u umu Stvoritelja. Mislim, da na engleskom jeziku, sve što postoji ima već ime; tako određene stvari možete zvati krava, ili konj, biljka – ili nešto ovako, a nešto onako. To je sve simbolika onoga što se događa unutar kreatorovog uma. Da sam samo mogao imati takve misli, razmišljati na taj način, kada sam živio na zemlji, ja nikada ne bi postao svećenik.

ANNIE: Kada kažemo da razmišljamo, možda bismo trebali reći, mi smo programirana-stvar.

Pr. L.: Sasvim dobro.

ANNIE: Budući da smo podjelili stvari, već ih kategorizirali, umjesto da izradimo vlastitu misao.

Pr. L.: Dualnost. U početku, sva stvorenja su došla kroz taj osjećaj dvojnosti – proton, neutron i elektron rade zajedno, stvorili su trećinu stanja koja se zovu fizičke stvari. Ideje. I svaka od tih stvari, koje se manifestiraju, ima jedan naziv, a to je; "Ja sam" naziv stvaratelja, "Ja sam". Mislim da ćete naći to u svojim svetim knjigama, koje sam ja jednom propovjedao, ali nisam ih razumio. Ja sam dvojnost, drvo. Ja sam dvojnost, životinja, biljaka, kukac, riba, perad, jer svi imaju svoje mišljenje. Na pravom mjestu, prljavština je nepotrebna, ali na mjestu gdje treba, prljavština nije prljavština.

LOUISE: Pojasni nam to malo više, profesore?

Pr. L.: Imaš pravo moja draga. Ako prljavština ne pripada tamo gdje netreba pripadati, onda bi to mjesto trebalo da je čisto od prljavštine. Sada, ako je ta prljavština negdje vani, da se nema potrebe čistiti, može se ostaviti. Mrtve životinje se ne mogu ostaviti da leže, isto kao i mrtvi ljudi. To je nečistoća. Ono što ne pripada mjestu i vremenu treba zatrpati, jer ima bolje šanse da se vrati u svoj prirodni izvor energije. Kada sam živio u fizičkom svijetu, mislio sam da je čovjek nešto posebno. Moja razmišljanja su bila podkrijepljena činjenicom, da je duša nešta sasvim drugo. Naravno, došao sam naučiti drugačije - što to znači "duša"? Duša u svemiru! Duh stvaranja.

Kreativna svijest, stvaralačka stvar na svijetu, čini oblik i dolazi živjeti u svemu i u svim je vrstama forme. Ona nikad ne pita nižu čovječiju svijest, da li je on nešto htio ili ne. Skakavci, mogu izgledati vrlo destruktivno, kao i ljudsko biće, ali, oni ne dolaze iz ničega – isto kao i bilo koji drugi insekti, ribe, ptice, životinje ili čovjek. Tu je razlog i svrha. Sve te stvari su dizajnirane da u prirodi rade svoju određenu vrstu posla i to je ono što im je činiti. Gusjenica je vrlo zanimljivo biće. Ona ne postavlja pitanje svoga postojanja. U jednom trenutku je krznena mala životinja, koja se puzeći hrani s travkama i tako jedući uživa kao gusjenica. A onda dolazi vrijeme kada postaje čahura, kukuljica, i u tom stanju još uvijek je neshvatljiva, na bilo koji način, sudbina njenog postojanja, te u dogledno vrijeme postaje leptir. Ona dobiva velika slobodu koju nikada nije mogla prije ni sanjati, dok je bila gusjenica.

Možete li zatražiti od gusjenice, i to očekivati, da shvati kako će postati duh, to i vi znate da je nemoguće. Moglo bi se možda reći: „Ti ćeš postati duh, a taj duh će biti leptir“. Morate shvatiti da u svemiru ima mnogo više slobode ali to ovaj čovjek ne može razumjeti, jer je stalno, i uvijek, opterećen svojom egzistencijom, što će se s njime dogoditi u budućnosti. To je ono što gusjenicu čini savršenim malim bićem. Ona se ne brine o tome što će biti, nego samo ono što je, a u životnoj svjetlosti i razvoju postaje čahura. Ako bi izrezali i otvorili jednu od njih, sve što bi unutra našli je malo tekućine. Nitko ne može reći što je to, jer ne postoji supstanca koja ima neke sličnosti s najudaljenijim leptirom. No, postoji nešto što postoji u mislima, u osjećaju leptira, a to je također u larvi i gusjenici.

HARRY: Metafore koje ste koristili za leptira, gusjenicu i malog crva, su vjerojatno, simbolične faze kroz koje čovjek mora proći?

Pr. L.: Oh da. Da. Prvo ste zaista gusjenica. Imate svijest gusjenice, to je niža svijest. Tada nemate, uopće, svijest o svome Višem Ja. A onda, malo po malo, jer vrijeme i okruženje zahtijeva, postajete ono što se zove čahura. Ovo je prvi korak ka Višem umu, Višoj svijesti, većoj realnosti. To je kretanje prema središtu vašeg bića. Kao gusjenica ste pronašli vašu slobodu, koju ste tražili, ali kreator ne oduzima od gusjenice radost, da bude gusjenica, niti je prisiljava da misli o onome što će biti u neko buduće vrijeme. To je samo prosipanje vremena, jer tu i onako ništa ne možete učiniti!

P: Da li ikada leptir opet poželi biti čahura, ili larva?

Pr. L.: Da, moguće je. To je razlog zašto on mora umrijeti kao leptir, tako da se može vratiti u odgovarajuće tvari i postati gusjenica opet. Obratite pažnju na stanice u tijelu, da li ste ikada čuli da ćelije jetre žele, ili pokušavaju, postati bubrežne ćelije, jer bi se stvari u tom mješanju zakomplikovale? Ne, ali samo mogu misliti o toj ljepoti. Svaka stanica zna što će postati, zna što je bila, što znači ovo, a što znači ono. Tako i stanice jetre, kao i bubrega, a to je isto i sa stanicama na vrhu prsta, ovdje, kojih ima milijune i milijune. Mozak ima više milijardi stanica, a koristi ih vrlo malo ili relativno malo. Osnovne moždane tvari će učiniti sve za svoj rad, radeći za svo tijelo. Nije li to izuzetno! To ostavlja mogućnost ostalim ćelijama da budu probuđene, jer u dogledno vrijeme, čovjek će postati ono što je već bio. Međutim, među tolikim brojem stanica postoji tajna, što će biti u dogledno vrijeme. Samo pitam - koliko dugo je leptir u životu?

HARRY: Dva dana.

Pr. L.: Da. Razmislite o tome. No, dva dana leptiru su dovoljna da shvati što je to, da se osjeti čarobni užitak leptirove prirode.

HARRY: Za to sve treba svijest?

Pr. L.: To si u pravu i zato činite ovako i onako, ništa vam nedostaje – ono što vam je potrebno, sve je tu, samo čeka pravo vrijeme, pravu okolinu za tu manifestaciju. Ja ne kažem da sam shvatio dobro život, kada sam živio u fizičkom svijetu, kada sam, umjesto da živim, ostavljao sve te stvari kršćanskom Bogu.

LOUISE: Kažete da ćete se ponovno roditi i uskoro ćete biti arhitekt?

Pr. L.: Da.

LOUISE: Na zemlji?

Pr.L. Da. Na taj način, Ja sam u svom „idućem“ putu opet gusjenica.

LOUISE: Zašto ste odabrali zemlju?

Pr. L.: Budući da je to planeta gdje sam rastao, radio, gdje sam postao, a u nekoj mjeri bio i duhovno-svjestan. Ne znam ništa o Marsu ili Venera, a nemam ni interesa za njih. Tamo nemam ništa poznato, niti su moja osjećanja na tim planetama ili bilo kojim drugim planetama u prostoru i vremenu, koje ja znam. Zašto bi trebao ići na Mars? Što mi to on može dati, a već nisam dobio? Zašto bi ja išao u New York, ako nemam razloga ići tamo, ne ide? Samo biti tamo? Što je New York? Gdje je New York? New York je jedan grad, blok? Nema raznovrsnosti, a osim njega ima mnogo različitih okruženja? Imate predgrađe – i to je New York. Pa kada vam kažem idem u New Yorku, gdje je to? Gdje ste u New Yorku, New York nije jedna stvar, on je sastavljen od mnogo stvari, kao što je i atom. Želite li ići dolje u atom, ali gdje? Koje tijelo želite na zemlji? Želite li sličan okoliš? Jeste li doživjeli bilo koji dio atoma prije, tako da imate neke poznate osjećaje koji vas drže tamo? Moram vam reći da je to istina, moja draga?

Tako možete vidjeti da ja nemam bilo kakav razlog za odlazak na Veneru. Nisam razmišljao o Veneri, Marsu ili nekoj drugoj planeti, nije mi uopće bilo na pameti, jer Zemlja je u mojoj svijesti i ja volim zemlju. Ja nikada nisam bio bolestan, za vreme moga življenja, 81. godinu. Shvatite to, nikad ni dana bolestan, nikada glavobolje - čak neznam ni značenje te riječi, jer to nisam nikada doživio. Vi mi  možete reći da ste imali glavobolju i kako vam je teško bilo, ali riječ "ozbiljna bol" meni ne predstavlja nikakvu sliku. To nije bila moja stvarnost, bolest, kao i mnoge druge stvari, nisu bili dijelovi mojih iskustava. Netko tko nema glavobolju, ne može razumjeti onoga tko je ima, ili, tko razumije 10.000 glavobolja? Razmislite o tome.

Ovdje u vašem gradu, novine svakodnebno objavljuju priče o velikim nesrećama koje se dogodilo u nekoj drugoj zemlji ili čak u nekim dijelovima vaše zemlje, gdje je možda tisuća ili desetak tisuća ljudi izbrisano (to je dobar izraz) zbog potresa. Zašto to radite? Možda pročitate članak, zatresete glavom i kažete; „ovo je tužno“ i onda skrenite na sportske stranice ili strip, jer ne možete pojmiti što je desetak tisuća ljudi koji su smrtno zdrobljeni ili zagušeni od potresa.

Postoje danas mnogi koji kažu da će ići u Kaliforniju na more. Mnogi ljudi su odredili da se nađu tamo gdje će se stvari dešavati. Svi možete biti izbrisani s vaše fizičke strane, ali ovo vam ne govorim da pobjegnete, jer pitanje je gdje? - zato što se te katastrofe, takvih divovskih proporcija, trebaju dešavati - nema sigurnosti nigdje. Kada se cijela zemlja protrese, a prisjetite se da je ova zemlja izgrađena u slojevima, jedan nad drugim, nema nigdje sigurnosti. Ona je sva vrlo porozna i stalno je u pokretu, sve se kreće u krug i to se ne može okrenuti.
 
Sada, da vam se ovo tijelo, koje je građeno u slojevima, snažno protrese, to bi mogao biti vaš kraj, da vas potpuno pretvori u prah, ali to se neće dogoditi, barem ne, u neko dogledno vrijeme. Neki drugi siromašni nesretnici možda će se morati suočiti sa mogućnošću katastrofa, da, u nekoj dalekoj budućnosti, ali vi ne. California, kao što je Japan i nekoliko drugih mjesta širom svijeta, više su podložni potresima od drugih dijelova svijeta. Ipak, jedva da postoje mjesta na svijetu, na kojima se možete skloniti i potpuno izbjeći mogućnost potresa i unutrašnjih destrukcija zemlje, jer ova zemlja je prevrtljiva i bućkalica. Čovjek je na njoj prošao pet različitih vremena – ovo je šesta rasa - ipak, ovdje, u svom šestom krugu on ide opet, kao što je išao i prije. On se vratio da gradi na vrlo opasnima i očitim lokacijama kao da ga to ne interesira - opasnost koja preti od njegove okoline? On stalno čeka dok se opasnosti ne počnu odvijati.

Čim mu se ukaže prilika, najmanja šansa, kada opasnost prođe, on se vraća i ponovno gradi na tim mjestima. To se stalno dešava. Cijela planina se sruši na veliki broj ljudi, kroz vulkansko djelovanje, ali čim opasnost prođe, ljudi dolaze ponovo i grade na istom mjestu - tako čovjek ne prestaje graditi, iako mu se prijeti. Ali da je to tako, zločini bi prestali. Slanjem u gasne komore, strijeljanja ili električna stolica nemogu čovjeka spriječiti da ubija – sa time se ništa nemože postići. Kad čovjek u svojoj svijesti kaže; "Imam nešto što trebam učiniti", prvo bi trebao pokušati saznati namjenu za to, kakva dobit? Dali se s time nešto dobiva i što će mu ta dobit? Sada, ako on misli da će dobiti nešto, on se neće zaustaviti i ako mu prijeti opasnost.

To je kao atomska bomba. Mislite li da čovjek nebi upotrijebio atomsku bombu, jer je previše uplašen? To je ludost. On bi je sigurno upotrijebio kada bi pronašao za to svrhu, kojom bi opravdao njenu upotrebu. To je razlog zašto je upotrijebljena atomska bomba. To je razlog zašto se morala koristiti najprije batina, najprije je korištena batina, ne za lov – bila je previše mlaka, jer koristeći batinu lovac neće imati veliku lovinu. Tako se ne postaje stručnjak u lovu, jer sve što se ulovi uzima se sebi. To spašava od posla a i bogati se, dolazi se do onoga;. „nešto za ništa“. Jeste li ikada čuli za to? Niste. Mnogo puta sam razmišljao, kada sam bio svećenik, da je Isus Krist umro za mene – zašto bih ja morao razmišljati o tim prokletim stvarima – On je to već učinuo. Pa to jednostavno nije istina, to morate shvatiti sami.

Morate uzeti batinu znanja, ići van i napraviti svoj vlastiti lov. Ona za nekoga može biti katastrofa, ali onda ste u poziciji da se sami suočite sa katastrofom, ali ne može se prestati raditi - naravno da ne. Kao što sam rekao, ja dolazim natrag u fizički svijet, jer želim i jer volim fizički svijet. Već sam bio rođen kod njemačkih i engleskih roditelja, bio sam sredinom Viktorijanskog vremena. U to vrijeme, bio sam vrlo hladan i ravnodušan na osjećaje pojedinaca, jer su bile oštre dobi. Sada sam odlučio doći u Ameriku, u kratkom vremenu ....

Q.: Gdje točno?

Pr. L.: Gdje? Točno tamo gdje ste mi dragi. Ja sam u svijesti. Da li je to teško shvatiti.

ANNIE: To je sigurno.

Pr. L.: Annie!

ANNIE: To je stvarno.

Pr.L. To je, naravno, draga moja, to je zasigurno.

ANNIE: Vi ste gledali vlastiti pogreb.

Pr. L.: Da. To je bilo stvarno veselo i zabavno, jer je bilo tako neočekivano i nisam razmišljao da bih to mogao doživjeti. Mislio sam o trenucima kada umrem, jer sam ga prihvatio, prihvatio sam krv Isusa Krista koji je platio za mene, da bih u trenutku svoje smrti požurio van u njegovo kraljevstvo, da budem s Bogom u Njegovom kraljevstvu zauvijek i uvijek i uvijek i zauvijek .... Koliko dugo je to? To je nikada. Nikada je zauvijek, a? Što je duže, nikad ili zauvijek? To je uznemirujuće pitanje, zar ne. Koje je dulje, nikad nije zauvijek i što mi podrazumijevamo pod tim riječima?
Nikad, kao što je i zauvijek, je mjera vremena.

ANNIE: Yada je govorio o pakiranju koje se odnosi na naše torbe. Ja nikada prije nisam ovo pitala, ali nakon što ste shvatili, da niste bili mrtvi, jeste li imali različito stanje svijesti, nakon što ste napustili svoje fizičko tijelo? Što ste tamo godinama shvatili, što je bilo najvrjednije u vašem zadnjem zemaljskom koferu i što smatrate da će vam biti najvrednije za vaš povratak?

Pr.L: Najvrednije u mom zadnjem izlasku je bilo da sam otkrio da imam volju vjerovati, prihvatiti, da stvari idu zajedno, i ne samo to, to nije pitanje stvari, ali da sve ide zajedno, da se ne borite život. Kada sam prvi put došao ovdje, borio sam se sa mojim mislima, sa mojim osjećajima, pet godina, jer moj uređaj koji misli, a koji sam stekao na zemlji, nije stao - komada je jednostavno sama radila. Gdje sam bio, gdje i u što sam vjerovao bili su potpuno različiti nivoi. I tako sam bio obješen u borbi između dva koncepta, ništa nema čvršće od koncepata i ideja, a bitka je trajala pet godina. U mom ranom post-mortem nivou, ja sam posjećivao moj dom i moju obitelj povremeno. Trebao sam čekati dugo vremena prije nego sam to napravio, jer je kuća bila često okružena tminom i stanjem depresije. Gubitak oca, muža, prijatelja, odlučnog vođe je visilo u zraku. Morao sam shvatiti, da ako vjerujem u Božje milosrđe, da ću u posjetu najdražima krenuti slobodno, a ne s tugom i da ih kontroliram. Kako se izvući i pronaći sebe? - trebalo mi je pet godina za tu popravku.

Q.: Vi ćete uzeti memoriju sa sobom?

Pr. L.: Da, ali ne iz zemaljskog života. Vratiti se mogu, tek nakon što zaboravim zemaljski život, da bih mogao imati duševni mir u mome novom stanju svijesti. Kada sam shvatio da se nisam došao spasiti i da nema boga koji prijeti, u dobroti ili zlobnosti, kada sam bio svijestan tih stvari, postao sam svjestan sebe. Kad sam shvatio da sam dosta vremena bio u fizičkom snu, ja sam se odmorio - ja sam se opustio. Sada živim u lijepom, udobnom i prekrasnom okruženju gdje nema tame da donese tjeskobe, nema prijetnje mojoj duši, mome duhu, i sve što želim mogu pozvati da budu lijepi doživljaji. Bio sam konačno slobodan, ne progoni me moj vlastiti osjećaj krivnje, o tome, koliko sam druge zaveo onim što ja nazivam kršćansko učenje. Sloboda. Sloboda na kraju! Slobodno nebesko stanje? Ah da, to je najdublje, najljepše nebesko stanje. Ja sam pronašao moju svjetlosnu-dušu, Svjetlo u mraku - oh da, u miru.

I znate, sve dok ne očistite, iz vašeg sustava, vaše strahove o vašem životu, vaše osjećaje krivnje, možete se kretati u tom stanju maglene svijesti, koje se ponekad naziva "astralni svijet". Tu neznate dali ste mrtvi ili živi, tako da mnogi od vas neznaju da su ovdje, neznaju dali su mrtvi ili živi. Nekada, kada nisam mogao biti svjestan Marka - dobro on sada ima bradu - dok nisam postao svjestan njegovog tijela, nisam mogu osjetiti njegove boli, dok sam bio u njegovom tijelu, što je za njega bila jako gruba stvar. Sada sam više svjestan, kada sam u tijelu, kako to boli.

KOMENTAR: Ali Mark je odgovoran za svoj život.

Pr. L.: Upravo tako, draga moja, sasvim tako i to on mora učiniti, ili barem izdržati s njime sve njegove najbolje sposobnosti. Jer on, kao i vi svi, ima svoj zadatak, a ako ga ne ostvari u ovom životu, morati će se vratiti i probati ponovo. To su vrste karmičkih stvari. Ne volim to reći tako, ali to važi za sve?

KOMENTAR: Da, to je tako.

Pr. L.: To ste u pravu. Ponekad, ili češće, se i sami možete povezati s takvim mislima koje proizvode vrlo lažno poimanje o tome što se stvarno događa u vama. Znate, ne tako davno, imao sam običaj reći, da sam izgubio moj engleski naglasak. Da li sam ga pronašao?

HARRY: Do određene mjere, da.

KOMENTAR: Vi bi trebali, nadamo se, ako ste bili u školi, učiti američki.

Pr.L.: Točno tako. Ja sam trenirao biti Amerikanac, jer to što rade s engleskim jezikom je grozota! Ponekad ja volim reći da je to pravi razlog mog povratka, zašto se želim vratiti u Ameriku, tako da mogu reći "mrav" umjesto "tetka" ili "zrak" umjesto "smijeh"?

HARRY: Ti ćeš ga opet učiti.

Pr. L.: Da zaista. Ja sam uživao u mom životu, kada sam bio ovdje, znam što je radost, tako da se mogu poštovati, neću činiti ništa da se povrijedim, nadam se! Ali tko zna sutra? Tko zna kada ne postoji sutra. To je čežnja moga bića. To je čežnja moga života. Nema drugog puta! Znate kada ste mrtvi, nestale su vaše šanse za učenje što ste trebali naučiti. Morate pričekati da ponovo živite u fizičkom svijetu, jer ovo je posebna učionica u kojoj pojedinac uči da postane svjestan i svjesniji sebe. Pa, ne, neću vas više zadržati.

HARRY: Je li Arakashi okolo u zadnje vrijeme?

Pr. L: Ne, većina Azijata još uvijek jako puno rade u njihovim pojedinačnim zemljama, pokušavajući pronaći grupe da zajedno stvore na zemlji zvuk mira. Budite i dalje u miru, a oluja neka se stiša, nestane. Mir. Budite u njemu, jer on je s vama.

HARRY: Je li se Yada vraća?

Pr. L.: Ne znam. Morat ću to prepustiti njemu. Ali, ako ga želite, siguran sam da će to rado učiniti.

AUD: Imam pitanje o Zodijačkim znakovima. Možete li odgovoriti?

Pr. L.: Ne

AUD: Mi vam se zahvaljujemo za vaš udio.

ANNIE: Htjela bih vam reći nešto zbog čega sam se „otrijeznila“. To je jedna od vaših američkih fraza, koja je preuzeta, ali da se osvrnem na mjesto na kojem smo prakticirali, da vidite na što mislim. To je bilo nešto novo, što ste rekli i to kao frazu, te način na koji je rečeno: To je, "Ja sam došao ovamo" zarez "Zato što želim" '.

Pr. L.: To pokazuje da učim. Ja sam izgubljeni Englez. Vi ne možete biti dvije stvari u jednom trenutku, a pogotovo ne ispravno na obje stvari. Tako ću biti ovdje, ne previše dugo, od danas, otprilike godinu dana, jer ću ovo ostaviti ovdje ubrzo, u toku sljedeće godine, odnosno dvije godine najviše. To će me odvesti sledećih godina na zemlju, zemljskog vremena oko 15 godina, gdje ću izgubiti Luntza, izgubiti Alfreda. Ja sam već dugo izgubljeni "profesor", i ako to nije moj pravi poziv. Ja ga sigurno neću koristiti u svijetu, u kome sam. Tkome to treba?

LOUISE: Oni su ti pokazali da je jedan put, zar ne?

Pr. L.: Da, točno.

GRUPA: Budite sigurni da cijenimo Vaš dolazak ovdje, vi nas rasvijetlite.

Pr. L.: Hvala vam, gospodine. Pa, to je naš zajednički rad kao studenata, jer mi smo zajedno u istom poslu. Nadam se da vam je bilo poučno, onoliko koliko i meni.

GRUPA: Thank you very much. PAUZA. Zvučno Disanje (teško disanje nekoliko minuta).

ANNIE: Je li netko pokušava doći do nas i razgovarati?

HARRY: Yada će biti ovdje u minuti.

IRENE: Harry? Annie? (koja je prešla – otišla iz fizičkog realiteta – umrla)

ANNIE: To je prvi izlet, nije li?

IRENE: Da i slušala sam Alfreda Luntza, moram reći da sam tužna, on će napustiti moj svijet. On će se vratiti u fizički svijet i ne znam kako on to može.

GRUPA: Možda kad bude malo stariji, vratiće se do vas.

IRENE: Možda. Možda je to to. Kako ste mi dragi?

ANNIE: Nama je divno, draga, a željeli bismo znati kako ste!

IRENE: Ja ne znam kada sam bila tako dobro. Harry?

HARRY: Da, Irene.

IRENE: Mi znamo jedni za druge, zar ne?

HARRY: Da, što nam je činiti. Dobro došla opet našoj kući. Mislio sam da bi možda mogla doći danas. Razmišljao sam o tome!

IRENE: Vi oboje izgledate tako dobro, a i ostali, većina, od kada sam vas ostavila?

GRUPA: Da, Irene. Sjećamo se. Svi smo bili kod tvoje kuće.

IRENE: To kratko vrijeme, prije, ja nisam propuštala zemaljski život jer sam željela i osjećala da, prije nego umrem, imam još mnogo toga uraditi i zbog toga nisam mogla prosipati svoje vrijeme. Toliko toga sam htjela uraditi u daljnjem radu s Markom, ali mi onda moje tijelo nije dozvolilo. Dakle, umjesto da i dalje trpim u sebi, Ja sam ga ostavila. Postoje neke stvari nad kojima nisam imala kontrolu, kao što su neki od vas osjetili, imala sam vrlo dominantnu prirodu. Nisam mogla kontrolirati neke stvari, nisam ih mogla držati pod svojom rukoma. Oh, ja sam posjećivala Marka neko vrijeme, ali većinu vremena on nije bio svjestan da sam u kući s njim.

ANNIE: Ja sam osjećala, da si dolazila ovamo.

IRENE: Da, ti to znaš, Annie. Vi ste pokazali tako veliku pomoć u radu s Markom. Ja sam tako zahvalna za vašu ljubaznost prema Marku, za vaš rad i davanje tome toliko pažnje, čineći pomoć pri njegovu „odrastanju“.

ANNIE: Pa to mi samo daje osjećaj, da to što radim je tako malo i moram učiniti mnogo više.

IRENE: Moja draga, imala sam točno isti osjećaj o tome.

ANNIE: Kako vam se sviđa Markova brada?

IRENE: Pa on je imao jednu sličnu, prije nekoliko godina, kad mu je kosa bila tamnija i želio je ofarbati. On je to pokušao, da znate, oh – boja mu je spalila kožu.

ANNIE: Pa, sada smo ga uvjerili, da je jako mudro imati sivu kosu, tako da neće opet biti spaljen.

IRENE: Vidite, to ne ide kod žena. U stvari, žene ne bi trebale imati takvu mudrost. Saznala sam da jako puno od svih članova kruga. Ja sam sada jedan od njih.

HARRY: Čestitamo!

IRENE: Hvala. Došla sam do kraja stvari.

GRUPA: Ti si uvijek dobrodošla, tvoje mjesto je otvoreno i uvijek te čeka.

IRENE: Da, često sam se pitala tko je taj posljednji neki bi se .... Znala sam da sam žena, ali nisam znala što će u meni biti idući put! Kakva čast. Kakva prekrasna stvar! Sjedimo u grupama, kao što sam činila ovdje, kada sam bila živa, na zemlji..

ANNIE: Želimo da steknemo kroz vas praksu, koji dolazite ovamo, znamo da ste povezani sa zemljom, a neki od vas su bili suvremenici, pa mislim da je to vrlo važan alat za učenje.

IRENE: Znate, kad sam - prije nekoliko dana - pokušala doći do Marka, nadala sam se da će sa sobom donijeti svoj bločić za pisanje. Imala sam neke stvari, koje sam mu htijela reći, o ovdašnjem svijetu. Ali budući da nisam bila ovdje, ovih zadnjih šest ili sedam mjeseci, ove učene stvari su drugačije, nego kad sam prvi put dolazila ovdje, mnogo je bolja atmosfera oko vas, to sam htijela reći Marku.

ANNIE: On je zaboravio svoju knjigu, ali sam je ja donijela. Tamo je u autu, ako je potrebno.

IRENE: Hvala draga, ja sam pomalo umorna.

GRUPA: Cijenimo da si nam mogla doći.

IRENE: Da, moja ljubav je s vama.

HARRY: Našu uzmi sa sobom. Je li dolazi Yada.

IRENE: Ne znam. Nikada ga nisam vidjela. Samo Alfreda Luntza. Možda ću ga vidjeti u nekom vremenu. Ali znajte, sve je tako toplo i lijepo. Dobro, bye bye.

ANNIE: Ćao. (Talijanski izraz pozdrava na rastanku.) kakva je "hrana").

IRENE: Što?

ANNIE: Ćao.

HARRY: Vrijeme je da se jede, Irene. Ćao vrijeme je.

MARK: Idemo jesti ...